Treći geocacher
Da, da dragi naši geocacheri širom Hrvatske krenulo se u obilazak i provjeru geocacheva. Naše oduševljenje i želja da to podijelimo s drugima se krije u činjenici da u obilazak cacheva redovito sada ide i naš trogodišnji sinčić Matej.
Cjelokupnu ideju o geocachingu mu nismo mogli objasniti riječima, premda je on jako razumljivo dijete za svoje godine, već smo mu ga pokazali i to na našem prvom zajedničkom ljetovanju ove godine u Velom Lošinju. Kada smo mu rekli da mi idemo naći nekakvo skriveno blago, da će tu možda biti nečeg lijepog za ponijeti iz te kutije, on je bio sretan poput, pa…, malog djeteta.
Nauživali smo se mi u Lošinju i nešto što djetetu teško pada, poput šetnje, njemu uopće nije okupiralo glavu ili nožice. Ne, on je veselo tapkao štoviše trčao ponekad i vukao mamu za ruku da što prije nađe tu kutiju. A nakon svakog cachea uslijedilo je pitanje: „Jel ima još kutijica?“
I stoga sav taj doživljaj nas je ponukao da se ponovo ustanemo, pokrenemo te ovdje u Slavoniji obiđemo naše cacheve. On ne zna da su to naši ili da je kod nekih čak bio i kod prvog postavljanja - doduše tada je to promatrao iz auto-sjedalice kao jednogodišnjak. Zapravo nije ni bitno čije su kutijice, kakve su i imaju li uopće više kakvu nagradu unutra. On se jednostavno i iskreno raduje potrazi. A ako smatramo da je okoliš ili kutija nedostupna, ja kao njegov zaštitnik hrabro prvi nađem kutiju pa mu ju dam u rukice da ju otvori i pogleda. A dok ja uporno i oprezno, pazeći na mugglese, pokušavam pronaći vlastito davno sakrivenu kutiju, par metara od mene Matej veselo i iz sveg glasa govori sljedeće: „TATA JESI PRONAŠAO KUTIJU?“ I dok se ja tako brinem da mi mjesto ne bude otkriveno, polako shvaćam kako ljudi koji i prođu se ni ne obaziru što ja radim i nije ih briga. Zašto? Dok god dijete veselo nešto dobacuje i viče nitko se niti ne obazire jer se u njihovim očima ja tj. tata blesira, a dijete zabavlja i sve vam prođe ispod radara.
A nakon iscrpne, ali uspješne potrage opet uslijede pitanja poput: „Tata jel ima još kutijica?, Hoćemo li tražiti još kutijica? A zašto više nećemo tražiti kutijice?“
Na kraju ove vesele priče mi jedino preostaje tiho, na prstima i uz vesele vriskove djeteta vratiti kutijicu na njeno mjesto kako bi drugima pričinjavalo istu radost i sreću koju upravo naš trogodišnji sinčić proživljava.
Tekst napisan:
